Neuzvracena ljubav
Sjedila je sama u sobi...Citala ja stara pisma, i pjesme sto joj je slao...Koliko ga samo voljela, on to nikad znao nije...Nakon toliko mjeseci, bio je ponovo tu, na zeljeznickoj stanici...Tako je zeljela da ga vidi, al se ipak bojala...Jer davno je bila sreca...Sjecala se dana kad je otisao drugoj i nije se vratio...Njeno srce od tada samo kucalo je tiho u noci...Htjela je jos jednom da vidi njegove oci, njegov osmijeh...Da jos jednom osjeti na svom licu njegov dah,da bude sretna kao nekad, jos samo jednom...Pre polaska pred ogledalo je stala, da sredi kosu i malu kragnu...Da obrise suze...Danas je htjela da bude sretna, a sutra sta bude...Duboko je uzdahnula i posla, korakom brzim bez dvoumljenja...Pitala se:Kakva je to zelja, sto je od ponosa jaca? Zbog cega gazi obecanja sto je davno sebi dala? Hodala je sve brze, al odgovor nije znala...Na stanici ga nije bilo...Bili su ljudi i vozovi,bilo je kao nekad...Zatvorila je oci i zaplovila u vrijeme kad je bila sretna...Sjecala se suncanog jutra,na ovoj istoj stanici...Radosno ga cekala i u zagrljaj mu trcala...Proslost postade stvarnost...Vidjela ga je...Oci zablistase, suze potekose...Podje mu u susret, polako i sa osmijehom...Sve je bilo kao pre, sve nekako nestvarno...U ruci mu kofer, na licu sreca, u ocima sunce sto samo za nju grije...Mislila je "Boze, zar me je poznao, zar mi se stavrno raduje...?"Hodala je brze, zeljela sve jace da ga zagrli ko nekad...Da bude njegova i da nista vise nepostoji...Kao nekada...Odjednom joj osmijeh nestade s lica,a gorke suze zamaglise vid...Ona obori pogled i zaplaka bolno...Druga je zena bila u njegovom zagrljaju, tada je shvatila da nje vise nema i da je odavno zaboravljena...Sjela je na klupu nemocna, bol joj je razdirao srce, ali on to nije znao...Zeljela je jos samo jednom dodirne njegovo lice da odmah zatim umre,ne bi joj bilo zao...A onda je podigla glavu...Odlucno...Oci su joj gledale daleko...Nepomicno...Na licu studen...Ustala je i potrcala...Zurila je da nezakasni na svoj poslednji voz...Tockovi zaskripase...Njeno krhko tijelo zgazeno kao cvijet, ugasle oci jos uvijek su gledale, srce je cutalo...Narod je gledao u tisini...Dijete je plakalo...A gledao je i on...Sjetio se i prisao joj...Njena ruka jos uvijek topla, lezala je na njegovom dlanu...Njene oci bezivotne gledale su u njegove, molile ga, da je kao nekad miluje po kosi,da je ne zaboravi..."Oprosti mi", rece,a suza kanu, niz lice i na njen dlan...Cijelog zivota sa bolom u srcu, pamtice njene oci,
pamtice taj dan...
